Uskrsno bdijenje u požeškoj katedrali

Ovo je 18. godina kako na Veliku subotu stojimo na straži uz Isusov grob u požeškoj katedrali.
Svaki put kada dođe taj dan, shvatimo da to nije samo još jedno bdijenje niti samo nastavak tradicije koju njegujemo. To je trenutak u kojem zastanemo – odmaknemo se od svakodnevice, od buke i obveza – i uđemo u tišinu koja govori više od riječi.
Stojeći uz Isusov grob, svatko od nas članova, nosi svoje misli. Tu su brige za obitelj, pitanja na koja još nemamo odgovore, zahvalnost za ono što imamo, ali i teret vlastitih pogrešaka. U toj tišini kripte nitko ne mora ništa govoriti, ali svatko zna zašto je tu.
Za nas ovo bdijenje nije samo čast koju nosimo kao članovi povijesna postrojba. To je osobni trenutak susreta sa Bogom, sa Isusom, sa samima sobom, sa svojom vjerom i s Isusom, koji je dao život za sve nas. Čuvajući Isusov grob, na neki način preispitujemo i vlastiti put, gdje smo bili, gdje jesmo i kakvi želimo biti.
U tim satima tišine predajemo sve što nosimo u sebi, dobro i loše. Donosimo odluke koje možda ne izgovaramo naglas, ali ih nosimo sa sobom dalje, kako bi bili bolji ljudi, bolji članovi i bolji roditelji svojih obitelji a isto tako i bolji prijatelji i bližnji.
Ono što nas iz godine u godinu vraća ovdje nije samo dužnost ni običaj, nego osjećaj zajedništva i duboka unutarnja potreba da budemo dio nečega većeg od sebe. U toj tišini stojimo zajedno, svatko sa svojim mislima, ali povezani istim razlogom.
Zato za nas ovo bdijenje ima posebno mjesto. Ono nas podsjeća tko smo, što nosimo u sebi i zašto vrijedi ostati postojan, u vjeri, u zajedništvu i u onome što prenosimo dalje